INTEZIVNA POLJOPRIVREDA

Intenzivna poljoprivreda

Plodno zemljište širom sveta nestaje stopom od 12 miliona hektara godišnje, ali to nije jedina posledica intenzivne poljoprivredne proizvodnje.


Paralelno sa industrijskom revolucijom u 19. veku, a naročito početkom 20. veka, došlo je do naglog povećanja intenziteta poljoprivredne proizvodnje. Tada je u poljoprivredne prakse koje se tiču zemljoradnje, uvedena upotreba teške mehanizacije i korišćenje velikih količina pesticida i mineralnih đubriva sa ciljem povećanja prinosa po jedinici površine. Slično se desilo i u stočarstvu. Otkriće vitamina i njihove uloge u ishrani životinja početkom 20. veka, omogućilo je gajenje životinja u zatvorenim objektima, a otkriće antibiotika i vakcina, dodatno je olakšalo ganjenje većeg broja životinja na manjem prostoru, uz redukciju bolesti.

Upotreba pesticida je u početku delovala kao korisna i primamljiva praksa zbog kontrole i suzbijanja štetnih organizama, pri čemu su značajno smanjeni gubici prinosa, ali su u međuvremenu otkrivene mnogobrojne posledice koje upotreba pesticida ima po životnu sredinu i divlji biljni i životinjski svet.

Sa druge strane mnogi korovi i izazivači bolesti su vremenom stekli otpornost na pesticide, pri čemu su poljoprivrednici prinuđeni da koriste sve toksičnije hemikalije i u sve većoj količini.

Intenzifikacija poljoprivrede u smislu stočarske proizvodnje podrazumeva držanje velikog broja životinja na vrlo ograničenom prostoru. Mnogi paraziti za koje se mislilo da su pod kontrolom sve češće se ponovo pojavljuju, jer se životinje drže u uslovima koji odgovaraju razvoju i širenju ovih parazita, ali i mnogih drugih izazivača bolesti.

Ovo dovodi do sve češće upotrebe parazitika i antibiotika kako ne bi došlo do uginuća. Naučna istraživanja vodećih svetskih stručnjaka iz oblasti ljudskog i životinjskog zdravlja pokazala su da preterano korišćenje antibiotika i hormona u stočarskoj proizvodnji ima direktne posledice po ljudsko zdravlje.

Preko 98% insekticida i 95% herbicida zapravo uništavaju ili vrste koje nisu štetne (nenamerno uništavanje prirodnih neprijatelja štetočina) ili ove materije dospevaju u vodu, vazduh ili zemljište, čime ih zagađuju.

Koke nosilje u baterijskim kavezima nose jaja maksimalno 18 meseci, dok u uslovima u kojima im se omogućava slobodno kretanje njihova produktivnost traje i do pet godina.

Sa druge strane životinje u ovakvim uslovima ne mogu da ispoljavaju svoje osnovne potrebe u ponašanju pa se često dešava da postanu agresivne pri čemu može doći do međusobnog povređivanja. Kako bi ovo sprečili farmeri preventivno uklanjaju određene delove tela životinja, na primer kljunove kod živine ili repove kod svinja. Životinje gajene u ovakvim uslovima se znatno kraće zadržavaju u proizvodnom procesu u odnosu na one gajene na neintenzivan način.

Pogledajte kako intenzivna poljoprivreda utiče na zemljište, vodu, vazduh i divlji svet:

ZEMLJIŠTE

1/3 svetskog plodnog zemljišta je izgubljena, a ono i dalje širom sveta nestaje stopom od 12 miliona hektara godišnje. (WWF)

ZEMLJIŠTE

Zdravo i kvalitetno zemljište je važno kako za stočarsku, tako i za ratarsku proizvodnju jer od njega zavisi 90% ukupne proizvodnje hrane, vlakana i goriva. Zemljište je takođe važno za zdravlje ekosistema jer prečišćava vodu i podržava biodiverzitet. Prakse intenzivne poljoprivredne proizvodnje dovode do degradacije, zagađenja i smanjene plodnosti zemljišta:


      1. sve češćim i obimnijim prskanjem pesticidima dolazi do promene hemijskog sastava zemljišta, a pesticidi pored štetočina uništavaju i druge vrste korisnih biljaka i životinja na tretiranom području;
      2. intenzivnim napasanjem stoke, kada poljoprivrednici dozvoljavaju prisustvo velikog broja životinja na ograničenom području pašnjaka, dolazi do brzog nestanka vegetacije i do sabijanja zemljišta gaženjem. Zemljište očišćeno od vegetacije je značajno podložnije spiranju najplodnijeg, gornjeg sloja.
      3. intenzivno uzgajanje kultivisanih biljaka dovodi do ubrzanog iscrpljivanja hranljivih materija iz zemljišta što izaziva gubitak plodnosti.
      4. eliminisanjem okolne žbunaste vegetacije i drvenastih biljaka sa poljoprivrednih zemljišta, ono postaje dodatno podložno eroziji

Sve ove intenzivne prakse značajno smanjuju vrednost poljoprivrednog zemljišta, koje u jednom trenutku više neće moći da se koristi za dalju poljoprivrednu proizvodnju.

VODA

Potrošnja vode će se svakih dvadeset godina udvostručiti. To je dva puta više od stope porasta svetskog stanovništva (Consumer Federation of America)

VODA

Intenzivna poljoprivreda iziskuje potrošnju ogromne količine vode. Potrebe za vodom u poljoprivredi predstavljaju 70% od globalne upotrebe vode, a u mnogim manje razvijenim zemljama i preko 90%.


Glavni uzroci velike potrošnje vode u intenzivnoj poljoprivredi su:

      1. loši i neodržavani sistemi za navodnjavanje, zbog čega dolazi do curenja vode;
      2. rasipne metode zalivanja useva na poljoprivrednim zemljištima;
      3. gajenje useva koji nisu prilagođeni uslovima lokalne klime i zahtevaju dodatno zalivanje.

Za proizvodnju jednog kilograma pšenice potrebno je oko 1300 litara vode, pa je za proizvodnju jednog parčeta hleba od 30 grama potrebno oko 40 litara vode (za sirovinu i procesnu obradu); ako se na to parče hleba stavi parče sira od 10 grama to onda zajedno u proizvodnji traži oko 90 litara vode. (Svetska konferencija o vodama, 2008.)

Procene stručnjaka su da će se u svetskim razmerama, potrošnja vode svakih dvadeset godina udvostručiti, što je dva puta više od stope porasta svetskog stanovništva. Ovo jasno ilustruje neodrživost intenzivne poljoprivredne proizvodnje.

Druga značajna posledica intenzivne poljoprivrede na vodu je zagađenje. Problemi se javljaju usled neodgovarajućeg korišćenja različitih hemijskih sredstava (pesticida i mineralnih đubriva) u poljoprivrednoj proizvodnji pri čemu često velike količine zagađujućih materija dospevaju u zemljište, površinske ili podzemne vode. Veliko zagađenje vodnih tokova najčešće potiče sa stočnih farmi i iz klanične industrije. Posledice toga su: eutrofikacija i “cvetanje” vode usled prekomernog razmnožavanja algi, zagađenje vodnih resursa koji se koriste za piće, presušivanje vodnih tela pri čemu izumiru mnoge vrste biljaka i životinja i negativan uticaj na zdravlje ljudi i životinja.

VAZDUH I KLIMA

18% emitovanih gasova staklene bašte prouzrokovano je intenzivnim uzgojem stoke – više nego saobraćaj (FAO 2006.)

VAZDUH I KLIMA

10% ukupnih količina gasova sa efektom staklene bašte, emitovanih u Evropskoj uniji tokom 2012. godine potiče iz poljoprivrede (Evropska agencija za zaštitu životne sredine). Najveći globalni ekološki otisak ugljenika, sirovina i vode, potiče od industrije mesa i mleka. U pogledu emisije gasova sa efektom staklene bašte (od kojih su najznačajniji ugljen-dioksid i metan), delatnosti stočarstva i proizvodnje krmnog bilja, svaka za sebe, generišu tri milijarde tona ugljen-dioksida, dok transport životinja i bilja, odnosno prerada podrazumevaju samo mali deo emisija u vezi sa hranom.

Jasno je da poljoprivreda doprinosi klimatskim promenama, međutim, istovremeno je njima i pogođena. Toplije temperature vazduha u mnogim delovima sveta, već su uticale na dužinu sezone rasta biljaka. Sezona cvetanja i žetve za mnoge žitarice danas nastupa nekoliko dana ranije nego što je to do sada bilo uobičajeno. Očekuje se da se u mnogim regionima, ove promene nastave i u budućnosti.


Sve prisutniji problemi u vezi sa klimatskim promenama uključuju:

      1. ekstremne suše i smanjenu količinu kiše i dostupnosti vode koja može negativno uticati na prinose (karakteristično za južnu Evropu);
      2. promenu temperature i sezone rasta biljaka može uticati na širenje pojedinih insekata, korova ili bolesti koje dodatno mogu negativno uticati na prinose.
      3. promenu rasprostranjenja nekih riba, što se već događa u severnoistočnom Atlantiku. To ima veliki negativan uticaj na lokalne zajednice koje se oslanjaju na ovaj izvor hrane. Toplije temperature mogu podstaći pojavu invazivnih vrsta koja stvara dodatni pritisak na resurse.
      4. povećane koncentracije gasova sa efektom staklene bašte u atmosferi mogu dovesti do narušavanja ozonskog omotača i do stvaranja kiselih kiša koje su kobne za sve poljoprivredne sisteme.
BIOLOŠKA
RAZNOVRSNOST

Brojnost čestih vrsta ptica poljoprivrednih staništa opala je za skoro 50% u poslednjih 30 godina (Pan-evropska zajednička šema za monitoring ptica, 2013).

BIOLOŠKA RAZNOVRSNOST

Jedna od najvidljivijih posledica intenzivne poljoprivrede je pretvaranje prirodnih staništa u intenzivne poljoprivredne sisteme. Preko 50% svetskih prirodnih staništa je već pretvoreno u poljoprivredno zemljište, koje ne prestaje da se širi. Ovo uzrokuje izumiranje ogromnog broja vrsta ili drastično smanjenje njihovih populacija. Sa druge strane, pored prirodnih tradicionalni ekstenzivni poljoprivredni ekosistemi pružaju važna staništa za mnoge divlje biljne i životinjske vrste. Štaviše, mnoge divlje vrste životinja (kao npr. neke vrste leptira ili ptica) zavise od staništa koja se održavaju ekstenzivnim načinima poljoprivrede kao što je npr. ispaša niskog intenziteta ili mozaičan raspored različitih tipova staništa u poljoprivrednom predelu. Međutim, rastuća potražnja za hranom i drugim poljoprivrednim proizvodima dovela je do uništavanja ovakvih staništa kako bi se napravio prostor za gajenje monokultura. Ovaj stalni gubitak staništa dovodi do evidentnog smanjenja brojnosti populacija vrsta od kojih su mnoge ugrožene.


Predviđeno je da će u zemljama u razvoju još 120 miliona hektara prirodnih staništa biti pretvoreno u poljoprivredno zemljište kako bi se zadovoljila potražnja za hranom do 2050. godine. (WWF)

Mnogobrojne naučne studije širom sveta ukazuju na vezu između intenzivne poljoprivrede i gubitka biodiverziteta. Na primer, izumiranje divljih oprašivača ili kolonija domaćih pčela je prema mnogim studijama direktna posledica široke upotrebe pesticida. Pored činjenice da izumiru, pčele sve ređe posećuju poljoprivredna zemljišta na kojima se vrši intenzivna poljoprivreda, jer ne mogu da opstanu u oblastima u kojima nema delova prirodnih staništa, kao što su šumarci, livade, živice i drugo.


Studija slučaja
Naučnici sa Univerziteta u Oklandu (Novi Zeland) su izveli studiju kako bi utvrdili vezu između intenzivne poljoprivrede i nestanka domaćih vrsta pčela. Naime, naučnici su zasadili dve livade poljskim cvećem: jednu u okolini zemljišta na kom se obavlja intenzivna poljoprivreda, a drugu u okolini zemljišta gde poljoprivreda nije intenzivna. Posle određenog vremena, primetili su da se populacija pčela koje su posećivale prvu livadu smanjila za 90%. Ova studija je pokazala da pčelama nije potreban potpuno neizmenjen predeo da bi preživele i nastavile da oprašuju biljke, ali im jesu potrebni delovi prirodnog staništa. Ovi delovi prirodnog staništa, danas gotovo da ne postoje u regionima u kojima se obavlja intenzivna poljoprivreda.



Top