ZEMLJIŠTA I PRAKSE

Zemljišta i prakse

Poljoprivredna zemljišta i prakse visoke prirodne vrednosti.


Poljoprivredno zemljište visoke prirodne vrednosti jeste poljoprivredno zemljište niskog intenziteta upotrebe, koje karakteriše bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta, te predstavlja važno stanište za mnoge retke i ugrožene vrste koje ne mogu preživeti u intenzivno korišćenom poljoprivrednom predelu. Poljoprivredno zemljište visoke prirodne vrednosti je važno za očuvanje poluprirodnih staništa koja se smatraju ključnim za bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta u poljoprivrednom predelu.


Postoje tri glavna tipa poljoprivrednog zemljišta visoke prirodne vrednosti (bez jasno određenih granica između njih):


      Tip 1
      Poljoprivredno zemljište sa visokim udelom poluprirodne ili prirodne vegetacije (poluprirodne livade i pašnjaci);
      Tip 2
      Poljoprivredno zemljište sa mozaikom različitih prirodnih i poluiprirodnih staništa i niskim intenzitetom upotrebe zemljišta (šume, živice, jezera i druga staništa u okviru poljoprivrednog zemljišta);
      Tip 3
      Poljoprivredno zemljište koje naseljavaju retke vrste ili na njemu živi procentualno visok udeo evropskih i svetskih populacija.

Poljoprivredne prakse visoke prirodne vrednosti su neintenzivne zemljoradničke ili stočarske prakse, koje se sprovode na zemljištima visoke prirodne vrednosti. One podrazumevaju uobičajene poljoprivredne prakse, poput oranja, žetve, košenja, ispaše, održavanja voćnjaka i slično, koje se sprovode na način da čuvaju prirodu i biodiverzitet.

Pročitajte više o specifičnim zemljištima visoke prirodne vrednosti, kao i o praksama koje se na njima obavljaju:

PAŠNJACI I LIVADE

Pašnjaci su tip poljoprivrednog zemljišta koji se koristi u stočarstvu za ispašu stoke, dok se livade najčešće koriste za obezbeđivanje hrane za stoku tokom zimskog perioda

PAŠNJACI I LIVADE

Ova poljoprivredna zemljišta mogu imati visoku prirodnu vrednost, ukoliko se na njima ne obavlja intenzivna mašinska obrada i ukoliko su sačuvane njihove poluprirodne karakteristike, odnosno ukoliko i pored obavljanja određenih poljoprivrednih praksi, predstavljaju stanište velikog broja biljnih i životinjskih vrsta.

Pašnjaci i livade

Napuštanje pašnjaka i livada, može dovesti do njihovog nestanka, s obzirom na to da se radi o poluprirodnim tipovima zemljišta, koje je oblikovao i održao čovek. Bez kosidbe i prisustva životinja, koje ispašom kontrolišu razvoj vegetacije, pašnjaci i livade zarastaju i nestaju velikom brzinom, a sa njima nestaju i sve divlje vrste koje od ovih staništa zavise. Sa druge strane, prelazak na intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju ili promena namene zemljišta (npr. transformacija livade u oranicu) predstavlja drugu krajnost, jer se intenzifikacijom poljoprivredne proizvodnje gubi visoka prirodna vrednost ovih važnih staništa.


Prakse koje mogu održati visoku prirodnu vrednost pašnjaka i livada:

1. Rotaciona ispaša


  • U slučaju velikih pašnjaka, rotaciona ispaša predstavlja idealnu praksu, koja ovom tipu zemljišta može omogućiti održivo korišćenje. Ova praksa se sprovodi tako što se određeni delovi pašnjaka ograđuju, što ograničava kretanje životinja koje pasu. Ograda se pomera na svakih nekoliko dana (u zavisnosti od veličine pašnjaka i broja životinja) na drugi deo pašnjaka. Tako se sistem ne iscrpljuje jer se konstantno osvežava, a životinje se hrane raznovrsnijom vegetacijom (ne samo onim vrstama koje više vole), što omogućava veću iskoristivost pašnjaka (razvoj vegetacije u jednom delu pašnjaka, dok su životinje koncentrisane u drugom, ograđenom delu). Zemljište kojim se upravlja na ovaj način dobija visoku prirodnu vrednost i vremenom postaje održivo.

2. Plansko košenje


  • Ova praksa upravljanja se odnosi pre svega na livadska zemljišta koja služe za gajenje trave koja se u formi sena koristi kao hrana za stoku tokom zimskih meseci. Za početak kosidbe se određuje datum u odnosu na aktivnosti divljeg biljnog i životinjskog sveta. Taj datum zavisi od lokalne klime i nadmorske visine, ali se posebna pažnja obraća da to bude datum nakon što ptići i drugi mladunci životinja stanovnika livada, porastu dovoljno da mogu da pobegnu od kose, a da biljke sazru da mogu rasuti seme po livadi, čime se obezbeđuje da ona i naredne godine bude rodna.
TRADICIONALNI
VOĆNJACI

Voćnjaci su tip poljoprivrednog zemljišta kojima se upravlja u svrhu gajenja voća. U odnosu na plantaže koje odlikuje intenzivnija proizvodnja, voćnjaci predstavljaju tradicionalni tip zemljišta koji ima višestruke koristi.

TRADICIONALNI VOĆNJACI

Stabla u voćnjacima se međusobno mogu razlikovati u pogledu starosti, vrsta voća ili sorti. Stare sorte voća su posebno otporne na različite bolesti i štetočine, jer su tokom procesa evolucije razvile odgovarajuće odbrambene mehanizme. Iz tog razloga se u ovakvim sistemima ređe koriste hemijski preparati kao što su pesticidi ili veštačka đubriva. Voćnjaci su važan deo izgleda pejzaža na čitavom Zapadnom Balkanu. Prateća vegetacija voćnjaka je dom mnogim vrstama divljih životinja i u tom smislu voćnjaci imaju veliki uticaj na očuvanje biodiverziteta.


Tradicionalni voćnjaci



Prakse koje mogu održativisoku prirodnu vrednost tradicionalnih voćnjaka:

1. Izbegavanje paljenja trave ili drveća u voćnjaku


  • Pored toga što je spaljivanje bilo kog dela voćnjaka opasno zbog mogućnosti širenja požara na okolna poljoprivredna zemljišta ili prirodne ekosisteme, ova praksa je opasna i za sam voćnjak. Kontrola širenja vatre je upitna posebno u brdsko-planinskim predelima, gde često ne postoji vodovodna mreža, a gde su ovi voćnjaci najzastupljeniji. Izbegavanjem ove prakse omogućava se korišćenje voćnjaka i u druge svrhe osim za uzgoj voća, na primer za ispašu stoke, ili gajenje trave za seno.

2. Korišćenje tretmana za zaštitu biljaka samo u ekstremnim okolnostima


  • Prekomerno prskanje biljaka u voćnjaku hemijskim preparatima utiče na smanjenje njegove prirodne vrednosti. Hemijski preparati koji se bez nadzora stručnjaka koriste u voćnjacima mogu dospeti u metabolizam biljke i zadržati se u njenim plodovima.Korišćenjem ovih plodova u ishrani, ljudi mogu indirektno uneti štetne materije u svoj organizam. Pored toga, pčele i drugi oprašivači su izuzetno osetljivi na pesticide. Istraživanja ukazuju da preko 95% pesticida ne stigne do ciljne vrste označene kao štetne, već do drugih, često korisnih biljaka i životinja.
ORANICE

Oranice predstavljaju tip poljoprivrednog zemljišta koje se koristi za potrebe ratarstva. Na njima se uzgajaju poljoprivredne kulture, obično žitarice ili industrijsko i krmno bilje.

ORANICE

Mnoge oranice imaju poljsku granicu, koja se obično sastoji od trave, grmlja i druge vegetacije i koja je izuzetno značajna za divlje vrste životinja, koje ovaj marginalni deo oranica koriste za sklonište ili gnežđenje.

Utvrđeno je da ove granice mogu dovesti do povećanog biodiverziteta divljih vrsta životinja i biljaka u toj oblasti. Često se dešava da se mnoge ptice gnezde i u samim usevima, pa su u opasnosti od mašinskog košenja i drugih poljoprivrednih aktivnosti.


Oranice



Prakse koje mogu održativisoku prirodnu vrednost oranica:

1. Žetva od centra ka periferiji i korišćenje uređaja za teranje, odnosno plašenje životinja


  • Kod ove prakse važno je da vršalica poseduje dodatni uređaj koji se instalira na prednji deo mašine i služi da otera životinje iz polja pre nego što se taj deo požanje. Zbog ovoga je veoma važno da se sa žetvom krene iz centralnog dela polja a zatim vršalicom kruži u sve širem pojasu omogućavajući životinjama da pobegnu ka periferiji. Ova praksa ne oduzima dodatno vreme poljoprivredniku, niti zahteva dodatni napor, a izuzetno je važna za sve životinje koje koriste oranice kao svoje stanište.

2. Održavanje živica, žbunaste vegetacije i stabala na oranicama


  • Održavanje prirodnih elemenata poput živica, žbunaste vegetacije i pojedinačnih stabala na oranicama je važno za očuvanje mozaičnog izgleda predela. Ovakav predeo ima visoku prirodnu vrednost jer čuva bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta, koje ovu mozaičnu vegetaciju koriste za kretanje, odmor, ishranu ili stanište. Ova praksa podrazumeva povremeno orezivanje živica i grmlja na marginama oranica.U slučaju da na njivama postoje pojedinačna stabla, preporuka je da se tu i ostave, odnosno da se ne poseku. Održavanjem žbunaste vegetacije sprečava se erozija zemljišta, jer ove biljke imaju veoma razgranat i jak korenov sistem. Mnoge od biljaka koje čine živice imaju veliki značaj za čoveka. Jedna od čestih biljaka na njivama jeste Prunus spinosa, u narodu poznata kao trnjina ili divlja šljiva. Ova biljka je veoma lekovita, a na prostoru Zapadnog Balkana se u narodnoj medicini koristi vekovima.


Top